RECENZIJA TEKSTA Children’s beliefs about care

Julia Brannen, Ellen Heptinstall i Kalwant Bhopal autorice su knjige Connecting Children: Care and family life in later Childhood (2010) o kojoj će u nastavku biti riječ. Fokus je stavljen na glavne teze i zaključke drugoga poglavlja s naslovom Children’s beliefs about care.

Odabrano (drugo) poglavlje započinje osvrtom na prethodno doneseni zaključak: djeca su aktivni sudionici skrbnih odnosa i kao primatelji skrbi i kao davatelji skrbi te se njihovo sudjelovanje javlja u javnim područjima jednako kao i u sferama obiteljskoga života. Nastavljajući se na to, u ovom poglavlju, kao što je vidljivo iz naslova, bit će riječ o dječjim moralnim ili normativnim očekivanjima i uvjerenjima o skrbi i skrbnim odnosima povezanima u različite kontekste, uključujući javna područja škola i trgovačkih centara te privatne sfere obiteljskoga života. U nastojanju da prikažu ta očekivanja, autorice su koristile metodu vinjeta koju su još 1993. godine razvili Finch i Mason u njihovoj studiji o odraslim obiteljskim obavezama da bi ispitali dječja uvjerenja o pravim i prikladnim stvarima koje treba raditi[1].

Metodu vinjete autorice su koristile kako bi sakupile dječje komentare na četiri skice koje prikazuju različite društvene situacije, a koje su implicirale skrbno ponašanje.[2] Namjera im je bila prikazati skup hipotetskih situacija dovoljno udaljenih od dječjeg života, ali i situacija na koje su djeca su vjerojatno naišla u prošlosti ili će na njih naići u bliskoj budućnosti, koje su djeca komentirala sukladno njihovim očekivanjima.

Djeca su najčešće pisala da je skrbno ponašanje ili moguće i poželjno ili pak neizvedivo i nepoželjno, ali su neka dječja tumačenja prikazanih situacija projicirala njihove osjećaje o događajima i odnosima u svojim životima na likovima i situacijama u vinjetama.

Prva od ponuđenih situacija prikazivala je sliku djevojke odvojene od društva. Objašnjeno je da je djevojka tek krenula u srednju školu, teško joj je prilagoditi se situaciji i nije uspjela pronaći društvo pa sada uplakana i sama sjedi u školskom dvorištu, a kraj nje prolazi vršnjačka grupa prijatelja. Djeca su trebala napisati koja je ispravna stvar koju bi u toj situaciji mogli učiniti. Većina je djece[3] odgovorila da bi srednjoškolsko društvo trebalo primijeniti svoja skrbna ponašanja kako bi djevojku uključili u društvo. Međutim, kada su ih upitali zašto bi Jane mogla plakati, odgovorila su da je moguće da su je ostali zadirkivali i vrijeđali, odnosno da je riječ o bullyingu. Nisu poricala da im je situacija poznata, ali su tvrdila da bi razgovorom i željom za pomoći djevojku uključili u društvo, ne želeći je iz istoga namjerno isključivati. Uvidom u odgovore pokazalo se da su starija djeca spremnija upotrijebiti i pokazati svoja skrbna ponašanja prema mlađem djetetu koje plače, koje je slabo, što govori o tome da mlađa djeca često traže starije zaštitnike.

Drugoj je vinjeti bio cilj istaknuti dječje viđenje normativnih očekivanja u javnoj sferi: prikazali su dvije djevojčice koje kupuju bombone, dok žena u tridesetima u pozadini pokušava mahati novcem kako bi bila prva poslužena. Djeca su jednoglasno zaključila da bi prodavačica ipak trebala prvo poslužiti djecu jer su ona bila na redu prije gospođe. Djeca su pravilo tko prvi dođe- biva prvi poslužen smatrala ispravnim i neupitnim. Uz to, požalila su se da je u praksi zapravo uobičajeno za odrasle da dokazuju svoju superiornost nad djecom na javnim mjestima, a 76 % njih potvrdilo je da se našlo u takvoj situaciji.[4] Konstatirano je da odrasli mogu učiniti da se djeca osjećaju zanemareno, nemoćno i omalovažavano. Ipak, ukoliko bi se ovakva situacija odnosila na stariju gospođu, polovica djece napisala je da „bi ona trebala biti prva poslužena“ uzimajući u obzir njezino zdravstveno stanje: „Old people have so many problems with their heart and stuff like that, I would let the old lady go in front. And I would also, like, help her carry her bags or whatever because I don’t want the woman to have a heart attack in the middle of the road and people think that I didn’t care“ ( Brannen, Heptinstall i Bhopal 2010: 32). Na kraju su istraživači postavili generalno pitanje: bi li odrasli trebali (za)štititi djecu? Dvije trećine djece je dalo potvrdan odgovor s objašnjenjem da bi odrasli uvijek trebali štititi djecu, kao što bi djeca trebala štititi njih[5]. Ostali (mješoviti) odgovori sugerirali su da bi se odrasla osoba trebala ponašati zaštitnički, ali bi u određenim situacijama trebala dopustiti djeci da se za to sami pobrinu u želji da se osamostale i „odrastu“. Zaključno, djeca su smatrala da se u javnoj sferi trgovine prodavači trebaju prema djeci i odraslima odnositi jednako, odnosno da treba važiti princip tko prvi dođe- biva prvi poslužen. Neposredno je dotaknuto i pitanje dječje zaštite od strane odraslih, na koje je odgovoreno potvrdno: zaštite bi svakako trebalo biti.

Što se tiče privatne sfere, vinjetom je prikazana obiteljska situacija u kojoj je otac napustio obitelj, ostavljajući ženu i dvoje djece. Nastojalo se njome ispitati dječji pogled na „činjenju prave stvari“ u smislu skrbi o djeci u takvim situacijama. Djeca su također trebala moralno procijeniti oca (koji je bio u čestoj svađi s majkom i) koji je odlučio napustiti obitelj, ali su se osvrnuli i na dječakove osjećaje prilikom odvajanja. Ovako postavljenim pitanjem otvorio se niz mogućnosti koji je omogućio djeci da izbjegnu stvaranje jasnog odgovora. Većina je djece moralno osudila odlazak oca[6], međutim nekolicina je ipak predvidjela vjerojatni nastavak sukoba ako roditelji ostanu zajedno opravdavajući time njegov postupak[7]. Ipak, djeca su jednoglasno potvrdila da će, barem u početku, odvajanje vrlo teško pasti dječaku. O tome kako će se osjećati godinu dana, mišljenja su bila podijeljena: polovica djece (28/57) odgovorila je da će se Joe osjećati bolje ili će se naviknuti na situaciju, a druga polovica smatrala je da će  se Joe osjećati isto, gore[8] ili da će imati pomiješane osjećaje.

Kada se pred djecom postavilo pitanje kod kojeg roditelja bi djeca trebala ostati živjeti, polovica djece (27/54) je smatrala da djeca trebaju ostati živjeti kod majke. Razlog tome je taj što majka posjeduje specijalne osjećaje prema svom djetetu, zbog toga što ga je rodila, te time je ona kvalificiranija za odgoj i čuvanje djece. Većina djece se složila sa činjenicom da djeca trebaju imati ulogu u odlučivanju skrbništva, odnosno da se treba poštivati njihova želja. Autorice napominju da su djeca u ovom istraživanju naklonjenija majci jer je u priči otac taj koji napušta obitelj. Sve u svemu, izvedeni zaključci su da djeca trebaju biti prioritet u donošenju odluka, da se trebaju uzeti u obzir njihove želje i potrebe te da je dobrobit djeteta (njegov psihički i fizički razvoj) iznad svega.

U trećoj vinjeti cilj je bio ispitati dječje viđenje njihovog doprinosa u kućanskim poslovima. Prikazana je situacija djevojčice koja dolazi iz škole u dućan svojih roditelja. Djeci je postavljeno pitanje uloge te djevojčice u radu dućana. Većina djece (48/58) se složila da bi djevojčica trebala pomoći svojim roditeljima, ali samo malo[9]. Ustvrdila su da djevojčica prvo treba obaviti svoje obaveze (napisati domaću zadaću) pa onda pomoći. Ona djeca koja su rekla da djevojčica ne bi trebala pomoći, svoj razlog nalaze u njezinom obrazovanju.

Djeca se slažu oko činjenice da dugo radno vrijeme roditelja može imati negativan utjecaj na dijete (osjećaj zapostavljenosti, osjećaj usamljenosti kad uđe u praznu kuću), a neka djeca idu još i dalje navodeći da dugo radno vrijeme roditelja može imati negativne posljedice na relaciji odnosa dijete-roditelj[10].

Izvedeni zaključci iz treće vinjete su da je dječje viđenje, trebaju li pomoći ili ne, povezano s njihovim tumačenjem djetetovog statusa, odnosno pozicije u današnjem svijetu i društvu. Djeca trebaju biti prioritet svojim roditeljima. Dječje obaveze (domaća zadaća), njihova emocionalna stanja i potrebe, pomoć u problemima i tako dalje, sve to bi trebalo biti roditelju na prvome mjestu, čak i ispred posla. Autorice su zaključile da spol djeteta nije povezan sa njegovim zaključcima te da spol djeteta u priči također nije povezan sa dječjim zaključcima.

Na kraju zaključujemo da nam vinjete omogućuju dublji uvid u dječje moralno stanje. Uz pomoć njih, možemo vidjeti na koji način djeca tumače određene situacije, koliko njihova iskustva utječu na njihovo razmišljanje i kako reagiraju na situaciju koju su sami već preživjeli ili barem takvu sličnu. Dječje refleksije na ove vinjete nam daju uvid o dječjem statusu u društvu, osobito na njihov pogled na to kako odrasli vide i tretiraju djecu. Neka djeca projiciraju svoje osjećaje u likove iz vinjete. Vinjeta nam, također, daje nam uvid i u međusobne odnose među djecom te u njihov stupanj empatije ( koliko, odnosno u kojoj mjeri mogu suosjećati sa djecom iz vinjeta).


Literatura

Brannen, J., Heptinstall E., Bhopal, K. (2005) Connecting children: care and family life in later childhood. Taylor & Francis e-Library.

[1] s obzirom na brigu i odnose o skrbi u određenom kontekstu i skupu kontroliranih uvjeta. Opredijelili su se za dvije vinjete s naglaskom na smjernice za koje su djeca smatrala da bi ih trebala vježbati u socijalnim odnosima – kako s drugom djecom tako i sa odraslima. Te su se dvije vinjete fokusirale se na dječje normativne poglede o odraslima kao pružateljima zaštite i skrbi, dok je treća sugerirala da skrb može biti uzajamna.

[2] Ispitivači su djeci pročitali popratni tekst.

[3] Čak 53 od 59 njih.

[4] Primjer: „It happened at a wedding. I went to get a drink and I was waiting and waiting. There was a woman behind me and the man served her instead of me. I got angry.“ ( Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005: 31)

Više o dječjim odgovorima v. str. 31. u Connecting Children: Care and family life in later Childhood (2005).

[5]„Grown-ups should always protect children and children should always look after adults“ (Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005: 33)

[6] ‘They shouldn’t split away. They should live together because they’ve got children. Their children wouldn’t have a father’ (Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005: 35)

[7] ‘If they don’t get on together, then I think they should split up because they can’t just pretend that they’re happy together, just for the kids’(Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005: 35)

[8] Ukoliko se nastavi viđati s ocem, smatrali su neki, Joeova će negativnost porasti.

[9] „ But she could help, like when she comes home from school, . . . sit down for a while and ask her parents, do you want any help or something, or just help for a little while. And then go and that’s it really, just help a bit?“ (Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005:40)

[10] „It might affect them because they might be grumpy after a long hard day’s work, because they might have had someone in the shop come up to them and like, give them a hard time, and they might be so grumpy. If you look at them, they don’t look so happy. And they might be grumpy and when they get home – when Seeta gets home they might be in a bad mood and they might put Seeta in a bad mood. It might affect her. (Brannen, Heptinstall i Bhopal 2005:43)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s