Pavličićev Stroj za maglu

Uvod

Dobivši roman Stoj za maglu u ruke, počela sam tragati za dostupnom literaturom. Nemalo sam se iznenadila naišavši na skroman opus teorije kriminalističkog romana (na hrvatskome jeziku) čijem vrhu pripadaju Stanko Lasić i sam Pavao Pavličić. Valjalo bi tu spomenuti i Škreba, Žmegača i Solara koji kriminalistički roman svrstavaju pod trivijalni žanr i analiziraju ga unutar toga žanra.

Uvelike mi je pomogao magistarski rad Antonija Tonija Juričića s naslovom Hrvatski kriminalistički roman pedesetih i šezdesetih godina te znanstveni rad Lane Molvarec Grad i urbanitet u kriminalističkoj prozi Pavla Pavličića.

Pod naslovom Počeci krimića razradit ćemo ukratko povijest hrvatskih kriminalističkih priča i romana te spomenuti Mariju Jurić Zagorku kao najvažniju autoricu istih. Nekoliko riječi bit će i o Kneginji iz Petrinjske ulice te prvom hrvatskom istražitelju, Šimeku. Nadalje, pod naslovom Stoj za maglu približit ćemo čitatelju radnju i karakteristike istoimenog romana. Pokušat ćemo raspršiti tu Pavličićevu maglu koja se nadvila nad Zagrebom te u tančine analizirati likove i istragu profesora kojega su zaintrigirale tajne iz prošlosti. Ne treba posebno naglašavati da će to biti središnji, glavni dio seminarskoga rada. U Zaključku sumirat ćemo razrađene ideje te dokazati da djelo zaista jest kriminalistički roman.

 

 

Počeci krimića

Početke hrvatskoga kriminalističkog romana Igor Mandić vidi u kriminalističkoj priči Ubojstvo u Bermondseyu autora Marka Radojčića iz 1851. godine. Ipak, afirmaciji te vrste  romana u nas ponajviše je doprinijela autorica Marija Jurić Zagorka svojom Kneginjom iz Petrinjske ulice iz 1910. godine. Osmislila je Zagorka tako Šimeka, prvog hrvatskog istražitelja, koji je pozvan u vrijeme demonstracija protiv Khuena Hédervárya zbog ubojstva koje se dogodilo u Vlaškoj ulici. Kao pobornik moralizatorskih ideja, Šimek prvenstveno razmišlja o slobodi onih koji nisu krivi, a ne o krivnji onih koji jesu. Specifičan je po tome što se „ne odlikuje umom i snagom, nego svojim moralnim ili karakternim osobinama“ (Pavličić 2008: 62).

Škreb u tekstu Trivijalna književnost piše kako je na kriminalistički roman utjecala tzv. „ulična književnost koja se nakon izuma tiska širila gradovima“ (Škreb 1981: 167), pa su se kasnije  tekstovi te žanrovske pripadnosti objavljivali u podliscima novina, kako je to slučaj bio i s Kneginjom iz Petrinjske ulice.[1]

Nadalje, osim kratke stagnacije u vrijeme socrealizma, procvat hrvatskog kriminalističkog romana uočavamo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U tim godinama smjenjuju se dvije generacije književnika koji su doprinijeli afirmaciji kriminalističkoga romana. Spomenimo tu „Pavličića, Tribusona i Bauera kao drugu generaciju, a Šoljana, Nikolića, Raosa, Belana i Brixyja kao prvu generaciju hrvatskoga krimića“ (Juričić 2004: 70).

Valja nešto reći i o povezanosti hrvatskog kriminalističkog žanra s društvenom zbiljom i svakodnevnim životom. Jedno od obilježja društvene zbilje koje sasvim sigurno dolazi do izražaja u krimiću jest kronotop unutar kojega se radnja zbiva (Juričić 2010: 95–96). Velik broj Pavličićevih, ali i hrvatskih kriminalističkih romana uopće odvija se u gradu. Navedimo samo neke od njih: Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao, Čelični mjesec i Rakova djeca Pavla Pavličića te Zavirivanje , Siva zona i Noćna smjena Gorana Tribusona.

Pavličićevo djelo Stroj za maglu iz 1978. godine spada među prve njegove romane. Prema romanu režirao je Branko Ivanda film Zločin u školi[2], koji potvrđuje veliki prodor kriminala u (hrvatsku) umjetnost.

 

 

 

Stroj za maglu

 

U Stroju za maglu autorski pripovjedač baca nas pred gotov čin: djelo započinje in medias res, na dan ubojstva. Pripovjedač je ujedno i glavni lik koji je po mnogočemu sličan Pavlu Pavličiću – profesor je hrvatskog jezika i književnosti i ne snalazi se u novoj okolini. Nigdje u romanu ne spominje se njegovo ime, ali doznajemo njegovu dob i povijest njegove obitelji te njegovu prvotno neostvarenu želju: živjeti u Zagrebu.

Prva rečenica romana aludira na mističnu i tmurnu atmosferu koja je povezana sa psihičkim stanjem lika pri pronalasku mrtvaca: „Onoga  jutra kad je sve počelo bila je magla.“ (Pavličić 1995: 5)  Situacija u kojoj se profesor našao njemu se činila nemogućom. Zašto je baš on morao nabasati na mrtvaca u zbornici prvoga radnoga dana? Čim je ušao u zbornicu, ugledao je osobu u sjedećem položaju: „Bio je to muškarac, vidio sam ga s leđa, glava mu je bila sasvim nisko nad stolom i vatirana ramena sakoa podigla su mu se do samog zatiljka. (…) Disanje se nije čulo. Situacija je bila glupa. Da čovjeku nije pozlilo?“ (Pavličić 1995: 9) Da su njegove sumnje o smrti toga čovjeka istinite, potvrdio je nakon samo nekoliko trenutaka: „…tako je rub moga malog prsta dotakao njegov vrat. Vrat je bio hladan kao led.“ (Pavličić 1995: 10)

Na mjestu zločina pripovjedač preispituje svoje postupke i misli te pokazuje svoj praznovjerje: „U glavi mi se neprestano, kao pokvarena ploča na gramofonu, vrtjela samo jedna misao: kako je jutros bila magla, kako sam osjećao da će se nešto ružno dogoditi, kako su sve to loši predznaci za mene…“(Pavličić 1995: 11). Dolazi (samostalno) do prvog zaključka, kojim je probudio istraživača u sebi: „Nije bilo sumnje: bila je to tamna modrica koja se protezala oko cijeloga vrata i završavala na drugoj strani. Dapače, bilo je više modrica, kao od prstiju. Davljenje“ (Pavličić 1995: 12). Tek je nakon ovog saznanja nešto poduzeo. Obavijestio je podvornicu sljedećim riječima: „U zbornici je netko – dahnuh – Mrtav.“ (Pavličić 1995: 12) U prvi mah ona mu nije vjerovala, ali čim je prišla stolu uvjerila se u istinitost. Naš istražitelj tada počinje (mimo policije) razgovarati s profesorima i znancima, odnosno prikuplja podatke koji će ga dovesti do razrješenja enigme. Pri tome on, naravno, nailazi na stanovite poteškoće: poneki ga lik navodi na krive tragove: „…ali u strogome povjerenju, molim vas, pomišljao sam da je možda onaj podvorničin muž…“ (Pavličić 1995: 44)

Situacija se dodatno zakomplicirala kada je profesor i drugi put našao mrtvaca. Nije mu bilo ništa lakše nego prvi put: „Jer, nije bilo sumnje da je opet u pitanju mrtvac. (..) Osjećao sam se užasno i mislio sam da ću pasti u nesvijest.“ (Pavličić 1995: 104-105) U ovom romanu, dakle, imamo malo složeniju situaciju: postoje dva ubojstva koja treba riješiti i sumnja se da su povezana.

Optužba za ubojstvo nije zaobišla ni samog profesora. Njega su, naime, sumnjičili za (prvo) ubojstvo zbog nedostatka dokaza i želje za što bržim razrješenjem ovog slučaja: „Tako sam mu počeo pričati o saslušanju. Ono je trajalo više od tri sata i bilo je veoma temeljito (…) Tek mi je tada postalo jasno u kakvoj sam situaciji i zašto je potrebno da pazim što govorim“ (Pavličić 1995: 21-22). Koliko je policija bila bespomoćna doznajemo iz njihova očajničkog poteza: „Otraga, u rubrici o kriminalu, bila je slika čovjeka koji je ubijen u školi. Pozivali su se svi koji o njemu nešto znaju da se jave miliciji“ (Pavličić 1995: 23). Osim policije, svoju sumnju pokazao je i direktor škole: „Sad je bio jasno da sam ja njemu [Patakiju] najsumnjiviji, da me je pozvao zbog toga da bi mi svojim briljantnim psihološkim vještinama opipao puls.“ (Pavličić 1995: 42) i „Pitao sam se do koje će mjere Pataki nastojati da iz mene izvuče pojedinosti o razgovoru s Irmom Hutinec…“ (Pavličić 1995: 40) To, međutim, ne sprječava profesora da dalje istražuje i potencijalno sumnjiči svakoga od svojih kolega. Dok prema nekima osjeća odbojnost: „Bio je to Mijo Užarević, školski pedagog. (…) A pri razgovoru s profesorima, čovjek je imao dojam da Užarević zna daleko više od onoga što govori, a da ti zbog silno zapletenih, a opet veoma važnih razloga neće da kaže“ (Pavličić 1995: 25), druge pak izdvaja kao prijatelje: „Ravnjak je predavao filozofiju i sociologiju i s njim sam se najprije zbližio kad sam došao na prve dogovore u školu, prije nekoliko tjedana“ (Pavličić 1995: 27). Naravno, stvar se do kraja romana dodatno zakomplicira te ovaj krimić „pokazuje koliko je svijet zapleten i složen, kako se prava istina uvijek krije iza sedam velova i kako nikad nije sigurno da će se do nje doista stići.“ (Pavličić 2008: 12)

Branko Hutinec, ubijeni doktor, postaje u jednom dijelu romana krivac. Na vidjelo izlazi njegova tajna iz bliske prošlosti: „Pio je zbog nesigurnosti u ono što je radio, a onda mu se događalo da mu ruke drhte zato što je prethodne večeri pio pa da zato slabije radi… I tako je opet pio“ (Pavličić 1995: 35). Skrivio je smrt jednoga mladića: „Ono što ste pitali… Izgleda da je nekoga loše skrpio… Ili nije htio pomoći… Zbog pića.“ (Pavličić 1995: 37) Na ovom primjeru uočavamo da se postupno kroz roman otkrivaju ključevi koji su nužni za pronalazak krivca. Autorsko pripovijedanje tjera čitatelja da bude aktivan. Istina postoji i neprestano je na sceni i to zato što svaki od upletenih likova posjeduje jedan njezin dio. „Osim toga, došao sam do nekih novih spoznaja; uopće, ta je večer u velikoj mjeri odlučila o mome ponašanju u toj stvari koja je počela s mrtvacem u školi.“ (Pavličić 1995: 45) Sugerira nam tu pripovjedač da već unaprijed zna ishod istrage, ali ipak ispada da se sve što on čini i što misli zbiva pred našim očima.

Nekoliko se puta kroz roman javlja motiv magle: „Sljedećeg jutra krenuo sam u školu prije sedam. I opet je bila magla.“ (Pavličić 1995: 24) ili „Te večeri vidio sam prvi put u životu stroj za maglu. (…) Uzvici oduševljenja sad su bili glasni, i opet su se čuli nekakvi komentari, ali bez žara, jer je sve zbilja izgledalo pomalo zastrašujuće“ (Pavličić 1995: 160, 165). Magla je čest motiv u horor filmovima (u istoimenu Carpenterovu filmu magla je čak jedan od glavnih protagonista), a Pavličić razrađuje ovaj motiv ne samo povezujući ga s tipičnom „strava i užas“ toponimijom košmarnih snova i tajanstvenih pustih predjela već i prizivajući konkretnu maglu urbanog prostora, u koji je smještena većina radnje romana. Simbolički magla označava prijetnju smrti koja se tim prostorom „šulja“ i naglašava opasnost same istrage. I na kraju slijedi zaključak: „Išao sam prema gradu koji je ležao daleko preda mnom, kao neizmjerno velik stroj za maglu“ (Pavličić, 1995: 208) U pripovjedačevoj predodžbi grad je stroj za maglu jer se razotkriva kao generator iluzija na kojima je bila sazdana njegova mladost: iluzija o slobodi, promjeni svijeta i samoga sebe, progresu društva (Molvarec 2011:47).

Uočljivo je povezivanje određenih gradskih lokaliteta (ponajviše gradskih četvrti) s društvenom klasom, društvenim statusom i ekonomskim i kulturnim kapitalom koji nosi ta klasa. Pritom se jasno uspostavlja geografsko-klasno-statusna hijerarhija značenja. (Molvarec 2011:50) što je vidljivo u sljedećim citatima: „Svojim stražnjim plotom vrt je sezao gotovo do Ulice Hrvatske bratske zajednice, a jednom stranom do samog pojasa trave uz autoput.“ (Pavličić 1995: 19)  i „Krenuli smo poslijepodne, još za sunca, odvezli smo se tramvajem do Trga Republike, a onda se polako popeli na Kaptol, držeći se ispod ruke“ (Pavličić 1995: 46). Kada profesor krene u šetnju s Jelenom, starom gimnazijskom ljubavi, povede je u „svečani Gornji grad“ (Pavličić 1995: 71). Razlika između centra grada i Paromlinske ulice postoji: jasno je da si profesor ne može priuštiti život u centru Zagreba te da se šetnja Gornjim gradom smatra nekom vrstom odlaska u bogatiji dio grada. Slabiji imovinski status radničke klase uočavamo i u Rovinjskoj ulici gdje je profesor potražio kuću Marijana Hrasteca čiju je smrt skrivio ubijeni doktor: „Napokon sam našao ulicu: bila je uska i u njoj su najvećim dijelom stajale male, prizemne kućice građene zacijelo između dva rata, kad je Trešnjevka bila radničko središte i kad su bolje stojeći radnici podizali obiteljske zidanice.“ (Pavličić 1995: 76-77) Međutim, grad je i neka vrsta granice samog razvoja radnje, jer kako je Pavličić primijetio „granice, naime, nisu samo vanjske, u broju stranica, nego i unutarnje, u razvijanju radnje. Svaki je čitatelj zacijelo zapazio da se dobar krimić uvijek zbiva na jednom mjestu. Kod onih najklasičnijih, to je samo jedna kuća, otok ili selo, kod modernijih, to je grad ili pokrajina“ (Pavličić 2008: 33). Tako je Zagreb, kao neostvarena želja našeg mladog profesora, postao mjesto radnje oko kojega se isplela mreža tajni koje treba pohvatati. Na kraju, grad se javlja i kao „okidač za razmišljanje o vlastitoj generaciji i njezinom nezadovoljstvu“ (Molvarec 2011:47). U djelu se javlja lik Bartola koji nam iznosi probleme njihove generacije: „Većina ljudi s kojima sam se nekada družio, ili sam ih poznavao, već su nešto zabrljali: rastali se od žena, propili se, napravili neku svinjariju na poslu…“ (Pavličić 1995: 72) Osuđuje društvo u kojem ima mnogo razvratnika i sitnih kriminalaca, ali priznaje da i sam pripada toj skupini: „Ako mi dođe volje, nađem kakvu fufu, noć-dvije i zbogom“ (Pavličić 1995: 74). Glavni lik kao sugovornik prigovori ovakvom razmišljanju i reče da ne odobrava takvo ponašanje. Prvi puta se osjeća kao da ga je netko izdao. Mislio je da je u Bartolu našao vječnog prijatelja, čak mu je ranije prepričavao sve podatke vezane uz ubojstvo.

Dade se primijetiti da se kroz roman nekoliko puta koristi lik Bartola kako bi pripovjedač čitatelju obznanio nove podatke vezane u slučaj: „Meni su se učinila važnim samo dva podatka, pa sam zato te večeri samo njih i ispričao Bartolu.“ (Pavličić 1995: 19) Profesor dalje govori o nemogućnosti identifikacije mrtvaca te o razbijenom prozoru u prizemlju škole.

Roman je vrlo dobro komponiran, ispričan tako da se do posljednje stranice ne zna tko je ubojica. Ali kako svaki lik ima svoju (već unaprijed zadanu) sudbinu, zlikovci bivaju otkriveni, a čitatelju je to ispričano na specifičan način. Priču kako je došao da saznanja tko je ubojica, glavni protagonist priča upravo – ubojici! „…Tamo je bio na ekskurziji. Uostalom, dosta je trećega lica. Tamo si bio na ekskurziji.“ (Pavličić 1995: 201) Tada on poprima već sve odlike junaka – postaje neustrašiv, hrabar i nepokolebljiv. Čak i kad Ravnjak izvadi revolver, profesor ostaje ravnodušan i nastavlja igrati svoju igru. Poziva Užarevića da im se pridruži, a kako je i taj novi gost upleten u ubojstvo u daljoj prošlosti ostavlja ih jedno drugome na milost i nemilost: „Neka Ravnjak odlučuje o Užareviću, ili neka Užarević odlučuje o Ravnjaku.“ (Pavličić 1995: 207) Dolazimo do onoga bez čega krimić „nikako ne može, a to je pojam pravde. Ako, naime, na kraju svatko dobiva po zasluzi, pa makar i nakon mnogo godina, onda to znači da je sudbina na kraju krajeva pravedna: ona će svakoga nagraditi ili kazniti, samo kad za to dođe trenutak.“ (Pavličić 2008: 24)

Razgovorom s kolegama i Jelenom, gimnazijskom ljubavi, shvatio je naš kvazi istražitelj da su „ova dva ubojstva zapravo nastavak jednoga događaja iz šezdeset osme.“ (Pavličić 1995: 195) Radi se o tome da su se trojica studenata napila, otišla na Savu i dok su tamo razgovarali utopio se čovjek. Dvojica prvih uvjerila su trećeg studenta da ga je on gurnuo u Savu kako bi mu napakostili. Pobjegli su s mjesta događaja i nikad više nisu međusobno razgovarali. Taj koga su optužili bio je novinar Kosović koji je, doznavši istinu, odlučio upropastiti živote ostale dvojice. O doktoru Hudincu napisao je da je pijanstvom skrivio smrt mladića, a o profesoru Ravnjaku da je dao lažne podatke u molbi za stan. Naravno, taj članak nikada nije stigao objaviti jer ga je Ravnjak u međuvremenu ubio. Zaključujemo, stoga, da je naš ubojica bio motiviran materijalnom dobiti, kako je i spomenuto u romanu: „jedan je od vas ubio zbog stana, a drugi je to tajio zbog ambicije.“ (Pavličić 1995: 206)

Kako sam Pavličić kaže „mi, čitatelji, trebamo u romanu ubojicu čije ćemo razloge moći razumjeti, ali bismo na ubojičinu mjestu postupili drugačije.“ (Pavličić 2008: 58) Jasno nam je, dakle, da je Ravnjaka opsjedala grižnja savjesti i vukla materijalna dobit te je on postupio na društveno neprihvatljiv način, ali isto tako shvaćamo da bismo mi u toj situaciji drukčije postupili, i upravo to nas razlikuje od profila ubojice.

 

 

Zaključak

U romanu Stroj za maglu javlja se autorski pripovjedač koji je ujedno i glavni lik, a kome se kroz čitavo djelo ne spominje ime. Taj nesretni profesor pronalazi mrtvaca u zbornici prvoga radnoga dana u Zagrebu. Situacija se dodatno zakomplicira kada pronađe i drugoga mrtvaca te otkrije da su „ova dva ubojstva zapravo nastavak jednoga događaja iz šezdeset osme.“ (Pavličić 1995: 195)

Postupno se kroz roman otkrivaju ključevi koji su nužni za pronalazak krivca. Autorsko pripovijedanje tjera čitatelja da bude aktivan. Istina postoji i neprestano je na sceni i to zato što svaki od upletenih likova posjeduje jedan njezin dio.

Roman je vrlo dobro komponiran, ispričan tako da se do posljednje stranice ne zna tko je ubojica. Ali kako svaki lik ima svoju (već unaprijed zadanu) sudbinu, zlikovci bivaju otkriveni, a čitatelju je to ispričano na specifičan način. Priču kako je došao da saznanja tko je ubojica, glavni protagonist priča upravo – ubojici! „…Tamo je bio na ekskurziji. Uostalom, dosta je trećega lica. Tamo si bio na ekskurziji.“ (Pavličić 1995: 201)

Uočljivo je povezivanje određenih gradskih lokaliteta (ponajviše gradskih četvrti) s društvenom klasom, društvenim statusom i ekonomskim i kulturnim kapitalom koji nosi ta klasa. Međutim, grad je i neka vrsta granice samog razvoja radnje, jer kako je Pavličić primijetio „granice, naime, nisu samo vanjske, u broju stranica, nego i unutarnje, u razvijanju radnje. Svaki je čitatelj zacijelo zapazio da se dobar krimić uvijek zbiva na jednom mjestu. Kod onih najklasičnijih, to je samo jedna kuća, otok ili selo, kod modernijih, to je grad ili pokrajina“ (Pavličić 2005: 33). Tako je Zagreb, kao neostvarena želja našeg mladog profesora, postao mjesto radnje oko kojega se isplela mreža tajni koje treba pohvatati. Na kraju, grad se javlja i kao „okidač za razmišljanje o vlastitoj generaciji i njezinom nezadovoljstvu“ (Molvarec 2011:47

Zaključujemo na kraju da je Stroj u magli pravi kriminalistički roman s istražiteljem, ubojicom, zločinima, optužbama za ubojstvo te velikim brojem sumnjivaca na koje upućuju materijalni ili drugi dokazi. Na kraju svatko dobiva po zasluzi, pa makar i nakon mnogo godina, što znači da je sudbina na kraju krajeva pravedna: ona će svakoga nagraditi ili kazniti, samo kad za to dođe trenutak.

 

 

Literatura

 

Juričić, A.T. Hrvatski kriminalistički roman pedesetih i šezdesetih godina : magistarski rad / Zagreb : A. T. Juričić, 2002.

Juričić, A. T. Kriminalistički žanr u hrvatskoj književnosti. Zagreb : A. T. Juričić, 2010.

Lasić, S. Poetika kriminalističkog romana : pokušaj strukturalne analize. Zagreb : Liber : Mladost, 1973.

Mandić, I. Principi krimića : kontura jednog trivijalnog žanra. Zagreb : V.B.Z., 2015.

Pavličić, P. Stroj za maglu. Opatija : Otokar Keršovani, 1995.

Pavličić, P. Sve što znam o krimiću. Zagreb : Ex libris, 2008.

Solar, M. Laka i teška književnost : predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj književnosti.        Zagreb : Matica hrvatska, 2005.

Škreb, Z. Trivijalna književnost. Zagreb, 1974.

Škreb, Z. Književnost i povijesni svijet. Zagreb : Školska knjiga, 1981.

Žmegač, V. Književno stvaralaštvo i povijest društva : književno-sociološke teme. Zagreb : Liber, 1976.

Molvarec, L. Grad i urbanitet u kriminalističkoj prozi Pavla Pavličića / Umjetnost riječi : časopis za znanost o književnosti, 1-2 (2011), str. 33-54.

[1] Objavljivan je kao feljton svakodnevno u zagrebačkim Hrvatskim novostima. Više na https://zagorkinkutak.wordpress.com/djela/kneginja-iz-petrinjske-ulice/, 12.4.2016.

[2] Više o filmu na http://www.filmski-programi.hr/baza_film.php?id=72, 12.4.2016.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s