Suvremena slika djeteta #2

preuzmi

Nakon tabličnog prikaza triju najvažnijih alternativnih koncepcija koje su utjecale na daljnji razvoj pedagoškog mišljenja usmjerenosti na dijete, važno je izdvojiti i nekoliko osobitosti koje se dotiču novog razvojnog stupnja slike o djetetu.

U suvremeno doba dobar odgajatelj preuzima odgovornost za stvaranje uvjeta u kojima će dijete optimalno razvijati svoje mogućnosti. Također, dijete će u tim uvjetima moći uspostaviti i pozitivan odnos prema sebi i drugima.

Odgajatelj bi danas trebao biti više osjetljiv na stvaranje mogućnosti nego na slijeđenje redefiniranih ciljeva. Ne samo odgajatelji, već i ostali odrasli koji su u interakciji s djetetom postaju su-učenici koji pregovaraju i zadaju izazove, ali i dijele moć s njime. Vrijeme i način učenja djeteta uvijek su individualni i ne mogu se prilagoditi drugima, ali dijete treba druge da bi ostvarilo sebe (Rinaldi, 2006).

Duncan i Lockwood (2008: 85) naglašavaju da je „igra od središnje važnosti za djetetov intelektualni, socijalni, emocionalni, fizički i lingvistički razvoj, ona je prema tome za njega prirodna potreba, a ne dodatna opcija. Ona za dijete predstavlja podršku u procesu učenja i stvara pozitivan odnos prema učenju i obrazovanju.” Nikako ne smijemo zanemariti aktivnost igre kod djeteta zbog njene iznimno važne uloge u pravilnom rastu i razvoju (Zagorac, 2006). Osim toga, „igra je primarna metoda dječje komunikacije i područje direktnog izražavanja njihove osobnosti“ (Klemenović, 2013: 183). Potiče spoznajni, tjelesni i socio-emocionalni razvoj i korisna je za cjelokupno psihofizičko zdravlje djeteta (Dryden i Vas, 2001). Znanost je pokazala da igra „nema ciljeve kojima služi, ona svoje ciljeve i svoj smisao ima u samoj sebi. Igra nije radi nekog budućeg blaženstva, ona je u sebi već sreća“ (Duran, 2003: 16).

Nakon poduljeg uvoda, valja izdvojiti obilježja novog stupnja pedagogijske slike djeteta (usp. Bašić, 2011):

  • pedagoški način gledanja na dijete antropološka je konstrukcija koja se potvrđuje kao temelj za ophođenje s djecom i aranžiranje društveno-kulturnog konteksta koji odnosnu sliku podržava
  • ne postoji opća, univerzalna priroda djeteta iz koje je moguće očitati što je djetetu potrebno za zdravi razvoj
  • dijete uči samoinicijativno, ali ta aktivnost nastaje u socijalnim odnosima
  • temeljni su oni odnosi koje dijete osjetilnim opažanjem uspostavlja prema sebi, prema svijetu i prema drugoj osobi; uspostaviti odnos prema sebi znači imati iskustvo vlastite tjelesnosti i razviti pojam o vlastitim granicama, mogućnostima , snagama, slabostima
  • dijete je istraživač svoga predmetnog i socijalnog okruženja
  • dijete nije samo istraživač svog svijeta nego ono svoj svijet doživljava, svijet za njega ima subjektivno značenje i upravo je to subjektivno značenje ključ odnosa prema svijetu i ključ cjelokupnog obrazovnog procesa
  • djeca trebaju drugog čovjeka koji reagira na njihova iskustva, što može biti u vidu interesa za ono što dijete radi ili u obliku razgovora o onome što dijete radi i što ga zanima; dijete također treba drugu osobu kao uzor, kao kulturni i etički obrazac.

 

Spomenuta obilježja u suštini se podudaraju sa činjenicama o djetetu i djetinjstvu koja su ranije razmatrali Dahlberg i dr. (1999, prema Slunjski, 2006):

  • Djetinjstvo je proces socijalne konstrukcije, kojeg djeca i odrasli aktivnom participacijom zajedno sukonstruiraju.
  • Djetinjstvo je proces koji se kontekstualizira uvijek u relaciji određenog prostora, vremena i kulture vrtića te varira s obzirom na različitost uvjeta kojima se događa.
  • Dijete je socijalni subjekt koji participira, konstruira i u velikoj mjeri određuje svoj vlastiti život i razvoj.
  • Dijete ima svoje mišljenje, koje se treba ozbiljno shvaćati i uvažavati ga te ga uključivati u odlučivanje i demokratski dijalog.
  • Odnos odraslih i djece treba se zasnivati na ravnomjernoj distribuciji moći, a prkos i otpor djece česta su reakcija na postojanje neadekvatne raspodjele moći.

 

Da se navedena obilježja novog razvojnog stupnja pedagogijske slike djeteta dosljedno provode osiguralo se Nacionalnim kurikulumom za rani i predškolski odgoj i obrazovanje gdje stoji da „Ostvarivanje kvalitetnog kurikuluma vrtića podrazumijeva stvaranje odgovarajućih organizacijskih uvjeta koji se temelje na suvremenom shvaćanju djeteta, tj. shvaćanju djeteta kao cjelovitog bića, kao istraživača i aktivnog stvaratelja znanja, kao socijalnog subjekta sa specifičnim potrebama, pravima i kulturom, kao aktivnoga građanina zajednice te kao kreativnog bića sa specifičnim stvaralačkim i izražajnim potencijalima“(2014: 33).

Kratkim pogledom na tradicijske pedagogijske programe predstavljene u prethodnom poglavlju, uviđamo kontinuirani rast i razvoj shvaćanja djece i djetinjstva. Nastavljajući se na stav da su djeca društveni akteri koji sudjeluju u svom obrazovanju i životu (James, Jenks i Prout, 1998) koji su-konstruiraju djetinjstvo s odraslima[1] (Corsaro, 1997), znanost je pokazala da ne postoji univerzalna priroda djeteta iz koje je moguće očitati što je djetetu potrebno za zdravi razvoj i da je dijete socijalni subjekt koji participira, konstruira i u velikoj mjeri određuje svoj vlastiti život i razvoj. Maria Montessori utabala je put govoreći o aktivnom djetetu željnom znanja i spremnom na učenje, a Waldorf i Reggio pedagogija potaknule su lavinu shvaćanja djeteta kao inteligentnog, kreativnog i cjelovitog pojedinca. Ova su tri pristupa, nadopunjena znanjima iz psihoanalize i psihologije ranog djetinjstva[2] dovela do današnjeg shvaćanja djeteta kao subjekta vlastitog razvoja.

Uzimajući u obzir užurbane promjene modernog svijeta, jasno nam je da smo na pragu velikih promjena. Slika o djetetu promjenljiv je skup vjerovanja, razumijevanja i pretpostavki koji se mijenja razvojem društva. Postupci koji su se ranije smatrali prihvatljivima, danas to više nisu. Primjerice, zabrana tjelesnoga kažnjavanja u obiteljskom odgoju u Hrvatskoj je donesena Obiteljskim zakonom iz 2003. godine, a nešto ranije Konvencijom o pravima djeteta formirana je slika o djetetu kao jedinki koja u suodnosu s roditeljima ima svoja prava i odgovornosti (Maleš i Kušević, 2011). U novom mileniju novu paradigmu odgojnih postupaka tvori koncepcija pozitivnog roditeljstva, povezujućeg roditeljstva i konstruktivne discipline (Maleš i  Kušević, 2011), kao odraz shvaćanja djeteta kao subjekta vlastitog razvoja.

 


Zaključak

 

Dijete se počinje razumijevati kao subjekt vlastitog razvoja 70.-ih godina 20. stoljeća, što je osnažilo perspektivu koja je usmjerena na dijete (Schaefer, 1995., prema Bašić 2011). Ranije navedena tri pristupa, Montessori, Waldorf i Reggio, predstavljaju eksplicitni idealizam i zaokret „od nasilja prema miru“(Edwards, 2002). Izgrađeni su na koherentnoj viziji kako unaprijediti ljudsko društvo pomažući djeci ostvariti puni potencijal — shvaćajući ih kao inteligentne, kreativne i cjelovite osobe. Također, svaki od triju pristupa vidi djecu kao aktivne subjekte vlastitog razvoja koji si otvaraju put prema rastu i učenju.

Suvremena slika djeteta sve više je usmjerena na stav da dijete u prvim godinama života usvaja vodeće spoznajne modele ovisno o okruženju te da sociokulturni procesi usuglašavanja predstavljaju putove i obrasce kako dijete konstruira svoje znanje sa svijetom (Bašić 2011, prema Maleš 2011). O tome da dijete treba tretirati kao subjekt, a ne kao objekt odgojno-obrazovnog procesa, te mu omogućiti aktivno sudjelovanje u promišljanju i ostvarivanju procesa vlastita učenja i otkrivanje načina na koji se tim procesom može i autonomno upravljati, pišu kako strani (Whitevread i Coltman, 2007), tako i domaći autori (Slunjski, 2011, Maleš, 2011).

Pokazali smo ukratko obilježja novog stupnja pedagogijske slike djeteta koji polazi od stava da ne postoji opća, univerzalna priroda djeteta iz koje je moguće očitati što je djetetu potrebno za zdravi razvoj ta da dijete uči samoinicijativno, ali ta aktivnost nastaje u socijalnim odnosima (Bašić, 2011). Naglašavamo da su temeljni oni odnosi koje dijete osjetilnim opažanjem uspostavlja prema sebi, prema svijetu i prema drugoj osobi razvijajući tako pojam o vlastitim granicama, mogućnostima , snagama i slabostima.

Zbog naglih ekonomskih i inih promjena i novih znanstvenih otkrića shvaćanje (i viđenje) svijeta i vrijednosti uvelike se promijenilo. Jedno od mnogih viđenja ovdje (p)ostaje važno: svijet za dijete ima subjektivno značenje i upravo je to subjektivno značenje ključ odnosa prema svijetu i ključ cjelokupnog obrazovnog procesa.

[1] I suvremeni hrvatski stručnjaci s područja ranog i predškolskog odgoja (Krstović, 2011; Ljubetić, 2013; Maleš, 2011; Petrović-Sočo, 2007; Slunjski, 2006, 2011; Vujičić, 2011 i dr.) smatraju da bi kurikulum trebao biti su-konstruiran suradnjom odraslih i djeteta.

[2] Istraživanja u psihologiji ranog djetinjstva pokazala su da je dijete sposobno stupiti u socijalnu interakciju već od rođenja i da lišenost odnosa, unatoč dobroj stimulaciji, adekvatnoj prehrani i medicinskoj zaštiti, nepovoljno utječe na djetetov razvoj. Više v. na http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/uskracenost-u-ranom-djetinjstvu/, 4.1.2016.

© N. M.

Zabranjeno je svako kopiranje tekstova i fotografija sa stranice na druge stranice bezsuglasnosti autora.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s