Partnerski odnosi roditelja i odgojitelja

Support Group Of Colorful And Diverse People Holding Hands And Standing In A Circle Clipart Illustration Graphic

Kevin James Swick autor je više od dvadeset knjiga s područja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja[1] uključujući i onu Teacher – Parent Partnerships to Enchance School successs in Early Childhood Education, kojom nastoji pridonijeti razumijevanju važnosti uspostavljanja partnerskih odnosa u periodu ranog djetinjstva. Spomenuta knjiga izdana je 1991. godine od strane National Education Association of the United States u Washingtonu, danas dostupna u web-formatu putem Library of Congress Cataloging-in Publication Data[2]. Sadržajno je knjiga koncipirana u sedam poglavlja koja sadrže nekoliko cjelina, s time da prvo poglavlje otpada na uvodni dio.

Ovim će prikazom biti obuhvaćeno četvrto i peto poglavlje, odnosno stranice 52-117. Četvrto poglavlje nosi naslov Razvoj partnerstva tijekom ranog djetinjstva[3] kojim je obuhvaćeno još pet cjelina. Redom su to: Rano iniciranje partnerstva, Iskustva roditelja s ranim partnerstvom, Ponižavajuće partnerstvo: tragični susreti s rizičnim roditeljima, Pogledi odgajatelja na rano partnerstvo i Strategije ranog partnerstva za odgajatelje. Peto poglavlje nosi naslov Okviri i strategije za partnerstvo odgajatelj-roditelj, a uključuje i manje cjeline poput Razvojna priroda partnerstva odgajatelj-roditelj, Okvir partnerstva odgajatelj-roditelj, Uspješni primjeri programa, Strategije za partnerstvo i Partnerstvo: Sinteza.[4]

U poglavljima se javljaju tri slike: Slika 6 daje predodžbu o osnovnim elementima okvira partnerstva odgojitelj-roditelj, a Slika 7 primjer je izvješća o perspektivama, prvo pojedinačnim pa zajedničkim, kojeg je razvio tim odgojitelj-roditelj. Krajnji cilj svakog partnerstva je doseći fazu rasta, gdje pojedinci koji su uključeni imaju osjećaj emocionalne uključenosti i sklop kognitivnih alata za slijeđenje kontinuiranog jačanja njihovog odnosa. Jedan od tih alata za pregled okvira partnerstva odgajatelj-roditelj prikazan je na Slici 9.

U uvodnom dijelu četvrtoga poglavlja, ističući važnosti ranog uvođenja partnerskih odnosa roditelja i odgajatelja koji tako bolje razumiju svoje uloge u razvoju i učenju djece, autor predočava čitatelju partnerstvo kao proces. Naglašavajući da nedostatkom tih odnosa dolazi do nerazumijevanja odgovarajućih uloga, nenametljivo čitatelja priprema na preostali dio poglavlja. Nadovezujući se na strane autore, važnost partnerstva ističe i autorica Slunjski (2008) koja smatra da je vrlo značajno razvijati pozitivnu afirmaciju i motivaciju, kako kod samih odgajatelja tako i roditelja djece koja polaze vrtić, s obzirom da jednosmjerni napori ne vode k pozitivnom odnosu dijaloga i suradnje.

Među prednosti rane podrške roditeljima i obiteljima, Swick svrstava dobivanje informacija i davanje podrške u (kritičnim) roditeljskim dilemama. Uz to, ističe dobrobit partnerskih odnosa za sve sudionike ovog procesa. Uzrok traženja i prihvaćanja podrške autor vidi u suočavanju roditelja s mnogim dilemama i izazovima koje donosi roditeljstvo[5].

Na hrvatskom tlu, s istim ciljem, ali u okviru razmatranja prevencije ovisnosti u kasnijoj životnoj dobi, Ljubetić i Nejašmić (2005.) ističu ulogu partnerstva roditelja i odgajatelja u vrtiću. Gledajući na suvremeni dječji vrtić kao na mjesto građenja kvalitetnih odnosa između odgajatelja i roditelja javlja se želja prerastanja suradnje u partnerski odnos od čega korist imaju kako roditelji i odgojitelji, tako i djeca. Time se od suvremenog dječjeg vrtića očekuje se da roditeljima osigura uvjete za stjecanje specifičnih znanja o roditeljstvu kako bi podigli razinu svoje pedagoške kompetencije za roditeljsku ulogu (Slunjski, 2008).

Posebnu pažnju Swick pridaje razvoju roditelja što najavljuje podnaslovom Initial Focus: The Parent’s Development. Prije svega roditelj bi trebao steći povjerenje u sebe kao roditelja, ali i kao sudionika u partnerskom procesu. Svim oblicima podrške roditelja zajedničko je angažiranje roditelja u građenje veze kroz iskustveno učenje koje će prevenirati pojave rizičnih situacija u obitelji. Autor navodi veći broj programa i osvrće se na njihov razvoj i funkcije koje imaju u zajednici, ističe da su se programi mijenjali, ali je fokus programa ostao isti – jačanje roditelja u njihovim ulogama kroz čitave periode roditeljstva. Različiti programi dolaze u različitim oblicima kao na primjer: programi knjižnice, savjetovališta, kućne posjete i sl.

Cjelina Having Meaningful relationships with children većim je dijelom usmjerena je na podizanje samopouzdanja roditelja kojim se uspostavljaju kvalitetni, ravnopravni odnosi. Autor navodi pojedine pristupe koji stabiliziraju kritične uloge njege, učenja i modeliranja i to kroz brižnu podršku profesionalaca. Swick također ističe važnost intervencije, odnosno preventivne edukacije mladih prije no što sami postanu roditelji.

Naslovom Early partnership experiences of parents autor pokriva temu stvaranja tzv. roditeljske mreže potpore[6]. Mreža potpore uključuje ne samo stručnjake nego i bližu obitelj i prijatelje čime se stvara i jača željena slika roditelja. U ovom procesu vrlo je važna uzajamna potpora: osoba dobiva pomoć, ali je isto tako i pruža. Nadalje, autor koristi termin mentorstvo kojim objašnjava potrebu stvaranja partnerskih odnosa putem kojih osoba preslikava kvalitete roditelja koje cijeni i time upotpunjuje vlastitu sliku o sebi kao roditelju. Taj isti odnos se preslikava i na stručnjake u zajednici. Autor potkrjepljuje ova razmatranja primjerima programa usmjerenih na period ranog djetinjstva.

Dalje se Swick osvrće na poražavajuće partnerske odnose koji stvaraju disfunkcionalne osobe (misli se na beskućnike, ovisnike i sl.), a samim time i obitelji. U ovim slučajevima, autor navodi potrebu za izmjenom kompletne socijalne strukture[7]. Kao primjer navodi pilot-projekt koji je usmjeren na reorganiziranje partnerstva s rizičnim roditeljima i djecom, a koji bi mogao biti koristan u ovakvim slučajevima[8].

Sljedećim podnaslovom autor obuhvaća percepciju odgajatelja o ranom partnerstvu odnosno njegov pogled na proces partnerstva. Ograničenu perspektivu odgajatelja u pogledu roditeljske uloge u životima djece krivi za negativne odnose u partnerstvu; štoviše, navodi da bi se uz odgovarajuću obuku i podršku za odgajatelje i roditelje ti uvjeti mogli promijeniti. Za kraj sažeto iznosi tijek promjena u obitelji i društvu pod utjecajem raznih čimbenika, što je utjecalo na sam pristup odgojitelja prema djetetu i roditelju.

U petom poglavlju Swick predlaže partnerske strategije uključujući  kućne posjete (koje u Hrvatskoj nisu još zaživjele), programske obuke, učenje kod kuće, konferencije, biltene, nastojanje da se pruži dobrodošlicu roditeljima, kućne aktivnosti, a posebno se važnim čini sudjelovanje roditelja u donošenju odluka.

Primjer dobre prakse predstavljen je pod naslovom A Rural Partnership for School Success. Ovaj program nastao je kao pilot-projekt s ciljem poboljšanja školskog uspjeha u rizičnim vrtićima i prvim razredima kroz jačanje partnerstva odgajatelj-roditelj. Fokus ovog programa bio je osigurati sveobuhvatan program učenja u kojem će odgajatelji, nastavnici i roditelji steći razne vještine i upregnuti pojedinačne i zajedničke napore za podupiranje dječjeg učenja u školi, odnosno vrtiću, i kod kuće.

Dobrim se pokazao i pristup Learning Goes Home u čijim se temeljima nalazi ideja „roditelj kao učitelj” ili „roditelj kao tutor”. Utvrđeno je da svi roditelji imaju sposobnosti, kada su pravilno podržani, pomoći svom djetetu da uspije u školi, odnosno vrtiću. Ovaj pristup ima najveći utjecaj na dijete ako se ostvaruje za vrijeme prvih obiteljskih iskustava s vrtićem. On podržava roditelje i djecu  da učenje iz vrtića nastave kod kuće. Također, potiče obitelj da vidi obrazovanje kao zajedničku odgovornost odgajatelja i roditelja. Pokretačica ovoga pristupa, Dorothy Rich, nadogradila je kasnije pristup nazivajući ga Mega-vještine, a kojim obuhvaća ponašanja, stavove i konstrukte koje djeca trebaju kako bi bili punopravni partneri u procesu učenja. Prema Rich Mega-vještine su povjerenje, motivacija, trud, odgovornost, inicijativa, upornost, skrb, timski rad, natjecanje, zdrav razum i rješavanje problema.

Uz navedena dva pristupa javlja se i treći, ne manje važan, pod naslovom Family Math. Nacrt uključuje dvije glavne komponente: program obuke odgajatelja (kao i zainteresiranih roditelja) čime se pripremaju za održavanje matematičkih radionica s roditeljima i djecom koja uče; i radionice (obično šest do osam) za uključivanje roditelja i djece u aktivno učenje ključnih načela matematike.

Dade se zaključiti kako je svaki od tih pristupa usmjeren na zajednički cilj na dobrobit svih sudionika. Roditelji su uključeni u planiranje i evaluaciju samog procesa (pa čak i u izvedbu) čime se potiče dugoročno partnerstvo. Primjeri dobre prakse korisni su kako odgajateljima, tako i roditeljima koji nisu bili informirani o (dugoročnom) partnerstvu i njegovim vrijednostima.

U želji za realiziranjem uloga u partnerstvu, roditelji se moraju uključiti u kontinuirano učenje i suradničke odnose unutar i izvan obitelji. U procesu učenja i rasta, roditelji bi trebali tražiti informacije i resurse kojima jačaju svoju položaj da budu nastavnici svoje djece i partneri  odgajateljima svoje djece. Roditeljska aktivnost može uključivati sudjelovanje u formalnom i neformalnom obrazovanju i podržavanje aktivnosti koje će povećati njihove sposobnosti da njeguju i vode svoju djecu, ali i sposobnosti za boljim ostvarajem partnerskih odnosa s odgajateljem.

Summa summarum, autor prikazanim poglavljima ističe važnost uspostavljanja partnerskih odnosa roditelja i stručnjaka, u ovom slučaju odgajatelja. Na području Hrvatske sličnim se istraživanjem bavila Maja Ljubetić koja je pokazala da su svekolika znanstvena istraživanja, osvješćivanje o dječjim pravima i poštivanje istih rezultirala „sustavnim praćenjem obitelji i traganjem za mogućim putevima pružanje djelotvornije pomoći obitelji.“ (Ljubetić 2006: 139)

Uvijek aktualnu temu približio je Swick čitateljima pomoću suvremenih američkih primjera. Zbog nedostupnosti teksta na hrvatskome jeziku, knjiga nije lako prohodna. Smatram da bi roditeljima ta činjenica otežala čitanje i shvaćanje ove literature, ali bih je svakako preporučila. Odgajateljima koji drže do stvaranja partnerskih odnosa (a tome bi svi trebali težiti!) knjiga bi bila od velike pomoći. Odgajatelji bi trebali rekonstruirati svoj pogled na učenje i pokazati želju za uključenjem u međusobno podupiranje i partnerstvo s roditeljima. Roditelji koji održavaju redoviti kontakt s tendencijom sklapanja partnerskih odnosa od najranije dobi nailaze na manje prepreka i imaju djecu koja pokazuju pozitivan odnos prema vršnjacima, odraslima i prema učenju.[9] Na kraju krajeva, roditeljska uključenost često je ojačana pozitivnim rezultatima/ishodima za malu djecu i njihovu spremnost za školu.

Praksa u hrvatskim ustanovama ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja je da suradnju[10] s roditeljima ostvaruju putem individualnih razgovora prije dolaska djeteta u vrtić, kutijom za prijedloge i primjedbe roditelja na ulazima vrtića, raznim (tematskim) roditeljskim sastancima, sakupljanjem i donošenjem pedagoški neoblikovanog materijala, izradom igračaka i drugih sredstava za igru, organizacijom posjeta i izleta ili pak posjet roditelju na radnom mjestu. Mjesta za napredak ima, nadam se i u skorijoj budućnosti kada će visokoobrazovane odgajateljice imati priliku znanje stečeno na diplomskoj razini studija pokazati i u praksi, a svakako se osvrćući i na Swickovu knjigu Teacher – Parent Partnerships to Enchance School successs in Early Childhood Education.

©N. M.

[1] http://www.coladaily.com/2014/07/21/obits-kevin-james-swick-71-educator-leader-and-writer-who-retired-as-distinguised-professor-emeritus-from-usc-and-inspired-students-and-teachers-alike/, 28.12.2016.

[2] Cijela knjiga dostupna na http://files.eric.ed.gov/fulltext/ED339516.pdf, 28.12.2016.

[3] Op. prev. prema izvornom Developing Partnerships During the Early Childhood Years.

[4] Vidi izvorne naslove str. 7-8 na http://files.eric.ed.gov/fulltext/ED339516.pdf, 28.12.2016.

[5] Autor navodi trenutno stanje njegove lokalne zajednice ističući kako se mnogi obiteljski stilovi formiraju upravo u vrtiću.

[6] Proces „nest-building”, koji je kombinacija različitih odnosa, počinje prije rođenja djeteta.

[7] „Just as infants at risk require major intervention for survival, so at-risk parents require intensive and continuing support and education” (str. 69).

[8] „Programs such as The Nurturing Center, a child-abuse prevention center in Columbia, South Carolina, are placing their primary emphasis on positive ways to support at-risk parents in the development of skills that they can use in gaining control over their lives through various means: parent education, comprehensive health care, job training placement, employment counseling, therapy, and related service” (str. 72).

[9] Što se tiče zakonskih obveza roditelja u Hrvatskoj u čl. 135. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi stoji da „Roditelj učenika ima pravo i obvezu sudjelovati u njegovom obrazovanju i biti redovito obaviješten o njegovim postignućima“, prema http://www.zakon.hr/z/317/Zakon-o-odgoju-i-obrazovanju-u-osnovnoj-i-srednjoj-%C5%A1koli7, 29.12.2016.

[10] U pravilu koriste termin suradnja miješajući ga s terminom partnerstvo ( vidi http://vrtic-kutina.hr/Suradnja-s-roditeljima, 29.12.2016., http://www.djecjivrtic-ribica.hr/za-roditelje/suradnja-s-roditeljima.html, 29.12.2016., http://www.vrtic-malesnica.zagreb.hr/default.aspx?id=74, 29.12.2016. ili http://www.djecji-vrtic-ploce.hr/roditelji.html, 29.12.2016.).

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s